Srebrenica je mnogo više od grada, mnogo više od rodnog mjesta i mjesta stanovanja njenim bivšim i sadašnjim stanovnicima.
Srebrenica je simbol, znak, opomena, ali i nada da se život može obnoviti poslije najveće tragedije kakva je genocid. Ona to treba biti svakom Bošnjaku, svakom Bosancu i Hercegovcu, svakom dobronamjernom čovjeku.
Biti iz Srebrenice ne mora samo onaj ko je u njoj rođen. Biti iz Srebrenice može biti svako ko izabere da za nju radi, da s njom osjeća i suosjeća i da je u skladu sa svojim mogućnostima jača i čuva – jer ona je događaj koji se ne smije ponoviti, i neće sve dok čuvamo Srebrenicu.
Mnogo je ljudi u Bosni i Hercegovini i svijetu kojima je Srebrenica promijenila ili potpuno odredila život, ljudi koji rođenjem ili prebivalištem nisu nužno vezani za ovaj grad, ali jesu Srebreničani – po opredjeljenju srca su iz Srebrenice.
Neki od tih ljudi su svojim angažmanom i radom u ovom planetarno poznatom bosanskohercegovačkom gradu doprinijeli da smrt u Srebrenici ostane trajno zapamćena i da život u njoj nikad ne prestane.
Neki od njih su o svojim iskustvima s ovim gradom, o vezi s njim, o razlozima zbog kojeg ga biraju za svoj duhovni i svaki drugi dom govorili u Hayatovom dokumentarnom filmu „Biram biti iz Srebrenice“.
Od prvog susreta sa Srebreničanima, preko njegovog ličnog zauzimanja da svaki ubijeni Bošnjak i Bošnjakinja dobiju svoj nišan u kolektivnom mezarju i da ono bude upravo u Potočarima, do poruka koje iz Srebrenice učimo za budućnost govorio je reisul-ulema islamske zajednice u Bosni i Hercegovini doktor Husein Kavazović, rođen u Gradačcu, mnogo godina proveo u Tuzli, danas nastanjen u Sarajevu, ali odabrao je i Srebrenicu za svoj dom.
Eva Klonowski je forenzičarka s Islanda, rođena Poljakinja, koja godinama živi i u Sarajevu i na Islandu, i također kaže: „Iz Srebrenice sam.“ Njen doprinos otkrivanju identiteta ubijenih Bošnjaka u Srebrenici i okolini, ali i cijeloj Bosni i Hercegovini je nemjerljiv. Ipak kaže da ona prema Srebrenici ima dug, dug prema onima koje je u njihovoj smrti upoznala, ali koje je čuvala, pa su i oni nju čuvali.
Amor Mašović, rođen i odrastao u Sarajevu, u Srebrenicu je otišao nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu i počinjenog genocida nad Bošnjacima. Od tog trenutka do danas on bira biti i iz Srebrenice. Kaže, u toku agresije je vjerovao da će se vratiti svom životu i prijeratnim poslovima, ali njegova slika na vitrinama srebreničkih majki kraj slika njihove ubijene djece nije mu dala da okrene leđa i kaže da je rat za njega stao.
Fatima Klempić Dautbašić, iako rođena u srebreničkim Sasama, nije odrastala u Srebrenici nego u Bratuncu. Srebrenici se ponovo vratila 1992. godine kao mlada doktorica, koja se suočila sa svojim prvim ranjenicima i postala dio najstrašnijeg događaja na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Doktorica Fatima je nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, iako živi i radi u Tuzli, u Srebrenici organizovala besplatne preglede za žene i kaže da je svima njima na raspolaganju dok god je snaga i zdravlje služe, a iz Srebrenice je ma gdje se na bijelom svijetu našla.
Salih Brkić je novinar koji je Srebrenicu upoznao, kako reče, dok su se u njoj birali najljepše ukrašeni balkoni, dok je vrvjela turistima i živjela punim životom. Kako je imao sudbinu da je vidi takvu, pripala mu je i sudbina da u dnevniku kaže da su četnici ušli u Srebrenicu 1995. godine. Njegova je najveća nagrada, a dobio ih je mnogo, to što mu Srebreničani kažu da je i on iz Srebrenice.
Učiteljica Sabira Mićanović, koja je rođena i cijeli život provela u Tuzli, Srebrenicu je upoznala 1995, kad su djeca koja su preživjela genocid u konvoju stigla na tuzlanske Dubrave. Njena najveća pobjeda je, kaže, što je nakon mjeseci rada u kojima je na dječijim crtežima gledala samo crnu boju („čak je i lopta bila crna“) dočekala crvene krovove i cvjetiće u avliji oko kuće. Bira i želi biti iz Srebrenice.
I Avdo Huseinović kaže: „Iako sam cijeli život u Sarajevu, i ja sam iz Srebrenice“. Autor mnogobrojnih dokumentarnih filmova o genocidu nad Bošnjacima tvrdi da su rad za Srebrenicu i učenje o događajima u ovom gradu potpuno promijenili njegov život, ali i njegovu ličnost.
Meliha Herić je rodno mjesto Kalesiju zamijenila Srebrenicom, ona je sad njen dom. Nastavnica je bosanskog jezika i književnosti u osnovnoj školi u Potočarima. Svima poručuje da makar na jedan dan budu iz Srebrenice jer vrijedi, jer, kako reče, to ljude oplemenjuje i daje im duševni mir.
Elmedin Škrebo je uposlenik Međunarodnog foruma solidarnosti „EMMAUS“. Rodom je iz Doboja, ali kroz svoj posao godinama unazad osjeća kao da je i iz Srebrenice. Srebrenica nam je, kaže, svima dala novu šansu.
Svi ovi izvrsni pojedinci izabrali su da budu iz Srebrenice. Ona ih je odredila kao ljude, kako sami kažu, bolje nego što su bili prije nje. Njihovi doprinosi su veliki i iznimno važni. Unatoč tome, ne osjećaju da daju koliko od Srebrenice zauzvrat dobiju – ljubavi, zadovoljstva, spokoja, jer rad za Srebrenicu rad je za državu Bosnu i Hercegovinu i zato svako, na svoj način, može i treba izabrati da bude i iz Srebrenice.
Dokumentarni film „Biram biti iz Srebrenice” premijerno je prikazan u našem programu 11. jula.
Izvor:hayat.ba